Vjerujemo da ste nekada vidjeli ženu koja se nalazi na naslovnoj slici. Veliki je broj ljudi koji su se smijali njenim izjavama, ali niko nije znao njenu prošlost. Danas smo odlučili pisati o njoj.
Priča o Milki Perić iz Udbine u Hrvatskoj dirnula je ljude širom regiona, jer u sebi spaja tragediju, simboliku i život na samoj ivici opstanka. Nekada je bila mlada i lijepa djevojka, prepoznatljiva po tome što je uvijek nosila crveno, a život je završila kao usamljena starica, bez porodice i sigurnog doma. Javnost je godinama intrigirala njenom sudbinom, pogotovo kada su se na internetu pojavili snimci na kojima nosi mnoštvo kapa i izgovara rečenice koje su postale viralne. Dok su se mnogi smijali, malo ko je pokušao da shvati dubinu bola koji se krio iza tih slika.
Njena sudbina bila je obilježena gubitkom još od ranog djetinjstva. Sa svega 13 godina izgubila je majku, koja joj je bila najveći oslonac. Otac se ubrzo ponovo oženio, a Milka je svoju maćehu često opisivala kao osobu bez topline. Sa 16 godina zaposlila se u pilani, jer je imala lijep rukopis i radila je kao pisarka. Međutim, posao koji je trebao donijeti sigurnost, donio je prve velike traume.
Kako su svjedočili mještani i novinar Robert Labrović, koji je kroz godine pratio njen život i bilježio ga na svom YouTube kanalu, Milka je ubrzo premještena u pogon pilane. Tamo je radila teške fizičke poslove rame uz rame s muškarcima, iako je bila maloljetna. Živjela je u baraci pored muškog toaleta, osjećala strah i nelagodu, a često je pričala kako se krila po žbunju kada bi radnici pili i tukli se. Najgori trenutak došao je kada je mašina uhvatila njenu kosu, iščupala je i ostavila trajne posljedice – ne samo na njenom izgledu nego i na njenoj prisebnosti.
Od tog dana počela je da nosi kape, koje nikada nije skidala, ni ljeti ni zimi. One su postale njen štit i zaštita od svijeta, ali i simbol njene unutrašnje borbe. Ljudi su je prozvali „Crvenkapom”, a s vremenom je postala lokalni fenomen. Zahvaljujući internetu i snimcima, njen lik postao je poznat i daleko izvan Udbine.
- Milka je imala dva brata i sestru, ali se pretpostavlja da su tokom rata otišli u Srbiju.
- Ona je, međutim, ostala u rodnom kraju, jer je bila izraziti lokalpatriota.
- Tokom „Oluje” privremeno je otišla u Banju Luku, ali se vratila već nakon deset dana.
Godinama je živjela u napuštenim kućama bez struje i vode. Skupljala je predmete i ostatke koje bi drugi bacili. Opština joj je nudila smještaj u domu, ali je to odbijala. Bojala se da će izgubiti penziju od oko 1500 kuna, koja joj je bila jedini prihod.
Njena svakodnevica bila je teška – jedan obrok dnevno, zimske noći bez grijanja, usamljenički život bez podrške. Ali u toj bijedi pokazivala je snagu i plemenitost. Ljudi su svjedočili da je voljela da plati kafu drugima, čak i kada bi sama imala vrlo malo. Kada bi primila poklon ili novac, radovala se poput djeteta, ali joj je uvijek bilo draže da daje nego da prima.
Na snimcima Roberta Labrovića smjenjivali su se trenuci ljutnje i psovki sa trenucima nježnosti i radosti. Kada bi dobila paket hrane ili odjeće, njena reakcija otkrivala je unutrašnje dijete koje se još uvijek nadalo ljubavi. Zahvaljujući njegovom kanalu, u posljednjim godinama života dobila je bar malo pažnje i podrške. Ljudi iz raznih krajeva slali su joj pisma i pomoć, želeći da joj olakšaju dane.
Ipak, kontrast između prošlosti i sadašnjosti bio je bolan. Nekada je Milka bila lijepa djevojka, koja je radila i kao hostesa na sajmu u Zagrebu, dobijala poklone od stranaca i privlačila poglede. A završila je u ruševnoj kući bez vrata i prozora, govoreći da je to kuća žene „koja je umrla u Beogradu”. U stvari, radilo se o njenoj tetki, koja je napustila Udbinu tokom rata.
- Milka je umrla potpuno sama, baš kao što je i živjela posljednjih decenija.
- Sahranjena je u porodičnoj grobnici u selu Tolići, gdje je i rođena.
- Njene kape ostale su simbol njenog života – priča o strahu, boli, ali i volji da se preživi.
Priča o Milki Perić podsjeća nas da pored nas prolaze ljudi čije terete ne vidimo, a iza njihovih postupaka kriju se rane koje možda nikada ne zacijele. Njena sudbina je istovremeno tragična i snažna – pokazuje kako život može da okrene leđa čovjeku, ali i kako se uprkos svemu može pronaći zrno dostojanstva i ljudskosti.
