Životna Borba Lazara Strugara: Od Zavisnosti do Pomoći Drugima
Iza osmeha i uspjeha poznatih ličnosti često se kriju mračne borbe koje nikada ne dolaze do očiju javnosti. Jedan od takvih slučajeva je i životni put glumca Lazara Strugara, koji je ostao u sjećanju domaće publike kao Avaks iz popularnog filma „Kad porastem biću kengur“. Iako je njegov lik unio dozu humora i lakoće na filmsko platno, stvarnost njegovog života bila je daleko od vedre. Lazar se suočio s dugogodišnjom borbom protiv zavisnosti, koja ga je odvela na put samospoznaje, unutrašnje snage i posvećenosti, ne samo svom izlečenju već i pomoći drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji.
Danas, Lazar otvoreno govori o težini procesa izlaska iz zavisnosti, ističući koliko je to iscrpljujuće i često preplavljeno padovima. Njegova iskustva pokazuju koliko ljudska snaga može biti nepokolebljiva kada se odluči da se suoči s istinom i ostvari promjenu. Njegov put nije bio jednostavan, ali je bio pun važnih lekcija koje može podijeliti s drugima koji se bore s istim demonima.
Početak Borbe i Put do Zavisnosti
Lazareva borba s zavisnošću počela je tiho i gotovo neprimjetno, što je slučaj s mnogim mladim ljudima. Prvi susret s psihoaktivnim supstancama dogodio se u njegovim tinejdžerskim godinama, kada je, u dobi od četrnaest ili petnaest godina, prvi put probao marihuanu. Tada mu se činilo da je to samo izraz radoznalosti ili bunta protiv društvenih normi, bez svijesti o opasnostima koje slijede. Ipak, sa sedamnaest godina, stvari su počele naglo da se pogoršavaju kada se susreo s heroinom. Ovaj susret nije bio samo fizičko iskustvo, već je predstavljao ulazak u svijet zavisnosti i unutrašnje praznine.
Lazar je otvoreno priznao da su ga droge privukle ne zbog uživanja, već zbog unutrašnjeg bola i emocionalne praznine koju je osjećao. Droga mu je djelovala kao privremeno rješenje za ublažavanje patnje i bijeg od problema koje nije mogao razumjeti ili podnijeti. Ova slabost nije bila samo fizička, već i duboka duhovna kriza, kako je sam kasnije isticao.
Kariijera i Unutrašnja Borba
Iako su karijerni uspesi dolazili jedan za drugim, Lazarovo unutrašnje stanje ostajalo je nestabilno. Prve značajne filmske uloge donijele su mu popularnost i priznanje, ali nisu mogle ispuniti emocionalnu prazninu. Razočaranja u privatnom životu i pritisak očekivanja drugih često su ga vraćala zavisnosti. Spirala zavisnosti se nastavila, ponekad tiho, a ponekad eksplozivno, ostavljajući za sobom teške posljedice.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka u njegovom životu bio je susret s dilerom koji je tražio dug. U tom trenutku, Lazar je s pištoljem ispred sebe shvatio koliko je duboko tonuo. Ovaj trenutak odražavao je očaj u kojem se nalazio, pokazujući da zavisnost ne razara samo fizičko tijelo, već i emocionalnu stabilnost, povjerenje i razum.
Put ka Izlečenju
Put ka izlječenju bio je dug i iscrpljujuć. Lazarov proces rehabilitacije trajao je čak sedamnaest meseci, daleko duže od uobičajenog vremena koje ljudi zamišljaju kada pomisle na odvikavanje. Tokom ovog razdoblja, shvatio je da je fizička detoksikacija samo površinski sloj problema, dok pravi koreni zavisnosti leže u dubljim psihičkim i duhovnim problemima. Ovaj uvid mu je pomogao da bolje razumije sebe i druge koji se bore s istim problemima.
Lazar je primijetio da mnogi ljudi koji postaju zavisnici dolaze iz dva ekstremna konteksta: ili su prezaštićeni, odrasli u okruženju bez izazova, ili su potpuno nezaštićeni, bez podrške, izloženi traumama. U njegovom slučaju, radilo se o neskladu između vrijednosnog sistema i dubokom osjećaju unutrašnje praznine, što ga je činilo ranjivim na sve što bi mu obećalo olakšanje.
Kritika Zdravstvenog Sistema i Pomoć Drugima
Kada govori o zdravstvenom sistemu, Lazar ne štedi kritike. Smatra da institucije često samo „maskiraju“ problem umjesto da ga rješavaju. Mnogi zavisnici umjesto pravog izlaska iz zavisnosti bivaju prebačeni na supstitucione lijekove kao što su metadon ili buprenorfin, koji mogu smanjiti štetu u društvu, ali ne rješavaju osnovni uzrok problema. On je imao lično negativno iskustvo s buprenorfinom, doživljavajući halucinacije i gubitak dodira sa stvarnošću, što je dodatno otežalo njegov proces ozdravljenja.
Nakon završene rehabilitacije, Lazar je donio važnu odluku – da svoje iskustvo iskoristi kako bi pomogao drugima. Počeo je volontirati u centru za rehabilitaciju, ne kao stručnjak, već kao neko ko može razumjeti kroz što su prošli. Aktivno je učestvovao u svim aktivnostima, dijelio obroke i razgovarao s korisnicima, pružajući im podršku i razumijevanje.
Program Rehabilitacije i Duhovni Aspekt Lečenja
Program rehabilitacije u kojem je sudjelovao bio je izuzetno strukturiran, sa deset sati obaveza dnevno, fizičkim radom na imanju, brigom o životinjama, održavanjem prostora i razgovorima o odgovornosti i samopouzdanju. Ovaj pristup pomogao je zavisnicima da ponovo steknu osjećaj korisnosti, razviju samodisciplinu i nauče kako izgleda život bez iluzija. Lazar je smatrao da su površne promjene i emotivne zablude put nazad u propast, te da je potrebno izgraditi potpuno novi život, korak po korak.
Poseban naglasak stavljao je na duhovni aspekt lečenja. Za njega, ozdravljenje nije bilo samo odsustvo droga u tijelu, već izgradnja stabilnog unutrašnjeg sistema i novo shvatanje sopstvene vrijednosti. Lazar je bio svjestan da bez ovog procesa povratak zavisnosti postaje gotovo neizbježan, te je tako nastavio da pomaže drugima, pružajući im nadu i podršku na njihovom putu ka izlječenju.
